Poigravali smo se s epitetom “misteriozan”, svjesni okolnosti šutjeli o njegovu imenu, jer trebalo je pričekati da razriješi sve detalje oko rastanka s mađarskim Honvedom, no nogometno Turopolje već je neko vrijeme znalo da će novi trener NK Mraclina u novoj sezoni biti Damir Milanović, poznatiji pod umjetničkim imenom Milka. Novi, ali zapravo stari trener, jer 40-godišnji Milka vraća se na Grabu godinu dana nakon što je iz Mraclina privremeno otišao.

A kad je sve skupa postalo definitivno, službeno i nedvojbeno poznato, kad je konačno u ruke uzeo plavi mraclinski dres i stao pred fotoaparat, ništa više Milku nije priječilo da – ode na more. Otisnuo se na Krk, u najdražem društvu svojih cura, supruge Suzane i kćerki Sare i Kiare, poželio je dobro se odmoriti i napuniti baterije za ono što slijedi. Za sezonu u okruženju petog ranga hrvatskog nogometa, u 4. NL Središte, za guštanje u građenju neke nove priče u jednom od najbolje i najurednije posloženih turopoljskih klubova.

Bogatiji je za iskustvo iz Mađarske, u kojoj je onomad bio kao igrač Videotona i Tatabanye, a ovom prilikom u budipeštanskom Honvedu, kao pomoćnik Deana Klafurića, prijatelja i svojevrsnog mentora.

– Imao sam neke probleme oko raskida ugovora s Mađarima i zato je sve skupa ispalo malo nespretno, zato smo morali pričekati da se sve riješi do kraja. Iako, to s ‘misterioznim’ trenerom ispalo je kao dobra zezancija, jer svi su to znali, smijali smo se zajedno, pogotovo moj kum Sule iz Buševca – javio se s “krkanja” na Jadranu mladi i talentirani Damir.

Svaki razgovor s njim o nogometu, pogotovo niželigaškom nogometu, jedno je posebno, gotovo transcendalno iskustvo, a ništa se bitno neće promijeniti ni kad mu kažeš “pazi, ovo što pričaš ću ti sve napisati”. Uostalom, znate kakvi su ti Milanovići kad im uključiš mikrofone…

– Ma piši što hoćeš, znaš mene… – smije se Mlinka pa kreće ispočetka.

Odnosno, od kraja. Od Mađarske. I u nešto ozbiljnijem izdanju.

– Kad se pojavila opcija da s Klafom odem u Mađarsku, bio sam oduševljen. Igrao sam gore četiri godine, pratio sam njihovu ligu cijelo vrijeme, znam jako puno igrača iz prve, ali i druge i treće lige, tako da sam se zapravo vraćao na svoje. I prvi dojmovi bili su odlični, jer radi se o velikom klubu, o uvjetima kakve klubovi iz HNL-a, nažalost, mogu samo sanjati. Od terena za trening, grijanih igrališta, hotela za mlade igrače, svega oko kluba… Iako, nije sve ni u uvjetima, nešto je i u talentu – počeo je svoju mađarsku štoriju gospon Milanović, pa nastavio:

– Već nakon dva mjeseca postali smo svjesni da u rukama nemamo momčad prvoligaške kvalitete. Bili smo prisiljeni raditi s kadrom koji smo zatekli, budžet je već bio zatvoren i nikoga nismo mogli dovoditi, nikoga od igrača se riješiti… I tu smo bili jako ograničeni. Našli smo se u situaciji da ti s jedne strane ne fali ni ptičjeg mlijeka, a s druge imaš takva ograničenja. Borili smo se pokušavali, tražili rješenja, a na kraju je borba za ostanak u ligi stala u tu jednu, zadnju utakmicu. Nažalost, nismo uspjeli, ali nakon svega ću ipak reći da je to bilo jedno fantastično iskustvo. Drago mi je što sam dobio priliku raditi u takvoj zemlji, u takvoj ligi, u takvim uvjetima.

Sve do posljednje sekunde nisu odustajali, a usput su tragali i za unutarnjim rezervama.

– Dean je trener koji voli i ne boji se dati priliku mladim igračima. I sjajna je stvar što smo u tom našem razdoblju u Honvedu uspjeli svijetu pokazati 11 klinaca, od 18 do 20 godina, koji ostaju kao velika vrijednost za klub. Njih četvorica postali su i mladi reprezentativci, svi oni su jako dobri i sad već afirmirani igrači, a to je velika vrijednost za klub. Uostalom, Dean je kroz sve to stvorio bazu momčadi koja će sad igrati drugu ligu, jer tu se ne može imati puno stranaca.

Uz igrače, trener Klafurić odgajao je i mlađe kolege.

– Dean je trener koji uči sve oko sebe. I igrače, i nas asistente. Svaka prilika da radim s njim, uz njega, sjajna je stvar za moj razvoj. Kad sam se vratio Cipra, osjetio sam da sam potpuniji kao trener, da sam napredovao, a takav osjećaj imam i sad. Definitivno sam dobio još širu sliku, nadogradio me, kao što sam i ja nadogradio sam sebe u situaciji kad si limitiran nekim stvarima, kad se moraš maksimalno prilagođavati. Ukratko, od Deana sam i ovoga puta dobio ono što ti niti jedna knjiga ne može dati. Čujemo se svaki san, pričamo što smo možda mogli napraviti bolje, preispitujemo se, analiziramo, slažemo kockice cijele sezone. I tu se opet uči, dobiva neke nove spoznaje… – ističe Milka.

Kad je sezona završila, slijedio je razgovor s čelnicima kluba, koji su željeli zadržati gorički trenerski dvojac, ali budući da je budžet smanjen za 40 posto, nije bilo prostora za nastavak suradnje. I Klaf i Milka postali su treneri u potrazi za novim angažmanom. Koji je ovog potonjeg čekao kao uvijek dobra opcija.

– Otkad sam otišao iz Mraclina prošlog ljeta, stalno sam bio u kontaktu s ljudima iz Mraclina. Čuli smo se praktički svaki drugi dan, pokušavao sam pomoći kako god mogu, savjetima ili na bilo koji drugi način, ponavljali su da me mjesto čeka… I kad se prošla sezona rasplela kako se rasplela, priča je odmah krenula. Počeli su mi nešto i nuditi, pokušali pregovarati o novcima, ali nisam o tome htio ni pričati. Rekao sam im samo: ‘Dajte koliko možete i idemo raditi.’ Želio sam opet biti dio te priče, jer bilo mi je jako teško otići i prvi put, povezao sam se sa svima njima, uživao tu raditi. I logično je da sam pristao na povratak. Baš se veselim svemu što nas čeka!

Iako, dosta toga je već i iza njih. Sva dosadašnja pojačanja, njih cijeli niz, dovedena su u dogovoru novog, starog i u tom trenutku misterioznog trenera sa sportskim direktorom i frendom Lukom Cvetnićem, pa onda i s predsjednikom Goranom Vukašincem.

– Evo, stalno smo na telefonu čak i sad, dok sam na moru. Svaki dan događa se nešto novo, stalno nešto pitaju, zanima ih… Nije to baš tako u drugim klubovima na ovoj, amaterskoj razini, jer ovdje pričam o tome da ih brine kako šišati travu, koliko mi treba kapica za trening, kakve će biti trenirke… A kad je tako, puno ti je lakše spustiti se iz profesionalizma u amaterizam. U ovom slučaju, kad je riječ o Mraclinu, nije to nikakav pad od 200 stepenica, jer ovi se ljudi, u amaterskim uvjetima, u puno stvari ponašaju kao profesionalci. Uz bitnu razliku da oni sve što rade, rade iz ljubavi. I zato je puno komotnije i ljepše raditi u takvom okruženju, s takvim ljudima. Stvarno se trude, žele podići klub na viši nivo, iako bih ja rekao da su ga već sad podigli i previše u odnosu na rang u kojem se nalaze.

A ako nekome i dalje nije dovoljno, da bi detaljnije pojasnio zašto je želio baš ponovno u Mraclin, Milka je dodao i ovo:

– U tom smislu, organizacije i uređenja kluba, rekao bih da je Mraclin u ovom našem kraju prvi do Gorice! Ljudi su korektni što se tiče ispunjavanja dogovorenog, od love do svega drugoga. Nema igrača koji je bio tamo, a da će nešto loše reći o klubu. Stalno ispituju što mi treba, što mi fali, kakve boje moraju biti kapice, markeri… A meni je nekad i neugodno reći im da mi išta treba. Pa dovoljno mi da imam loptu, dvije stative i jednu prečku… Ali oni se baš trude oko svakog detalja, žele ugoditi, atmosfera u klubu je čudo i zato je tako lijepo i ugodno raditi. Tako je bilo i prije, dok sam ja bio tu, tako je, govore mi dečki, bilo i lani, a tako će biti i dalje. Nema napetosti, radimo sve ovo iz ljubavi, zajedno smo i kad je dobro i kad je loše.

Ima ova priča o slici nogometnog Mraclina u njegovim očima i nastavak.

– Evo primjera, možda banalnog, ali značajnog… Nigdje u amaterskim klubovima nisam vidio da poslije svakog treninga imaš frižider pun pića, da možeš sve uzeti, piti što i koliko hoćeš. U Mraclinu to imaju. Inače klubovi ove razine funkcioniraju tako da se sjedne poslije treninga i svatko plati svoju cugu, jer klubovi i žive od šanka… Ovdje to nije tako, ovdje imaš i ekonoma Bubija, koji se zimi brine da nas nakon treninga dočeka čaj. Dobro, bude tu više šećera nego čaja, ali barem je toplo – kreće Milka u niželigaškom tonu, sve manje ozbiljno.

Iako, dojam je da se Mraclin ne šali. Stigli su dosad Filip Dianežević, Ivan Rajić, Toni Borovac, Matej Godinić, Dominik Smolković, Filip Harambašić i Marko Rakas, a u dolasku su još trojica mladih igrača.

– Da, doveli smo dosta igrača, popunili roster, a velika je stvar da nam se igrači sad i sami javljaju, nude se, pitaju mogu li biti dio ove naše priče… A to puno govori, za to je zaslužna slika koja je stvorena, sve ovo o čemu sam dosad pričao.

Sve što je odrađeno bilo je dovoljno da sportski direktor najavi borbu za prvo mjesto, za viši rang.

– Luka Cvetnić je prije svega doktor, i to ne samo zato što je čovjek stvarno doktor po zanimanju. Ja ga zove doktor umjestnosti i znanosti. Jako dobar čovjek, ali i mraclinska babaroga. Taj nikad nije zadovoljan, on bi uvijek još više, još bolje. Vjerujem mi, i da završimo prvi, on ne bi bio zadovoljan. Pitao bi zašto nismo ispred prvog. Ali dobro, on je taj koji pomiče granice. Da može iz ove lige, on bi odmah išao, ma on bi htio biti i ispred Gorice ako je ikako moguće – smije se Milka i nastavlja:

– S druge strane, predsjednik Vukašinec, ekonomist, razmišlja mirnije, ali isto se nada. A kako ja to vidim… Gledaj, po momčadi koju smo složili, jasno da želimo boriti se za vrh, da budemo među prva dva, tri. Pa zašto ne i za prvi, ako se za to ukaže ikakva prilika, jer sezona je duga. Mi imamo momčad koja je dobar spoj mladosti i iskustva, jako dobru ekipicu za ploviti tom ligom, a za što će to biti dovoljno, vidjet ćemo na kraju.

Uz ove mlađe, koji većinom imaju ozbiljne nogometne škole iza sebe, kičmu momčadi činit će iskusnjare kao što su Hajduk, Domitrović, Kos, Dražić i veliko pojačanje Rajić.

– Rajića već tri godine pokušavam dovesti, čujemo se i kad sam u klubu i kad nisam, i sad sam uspio iz trećeg pokušaja. Isto je bilo i s malim Dianeževićem, koji je bio veliki talent u Gorici, ali ozljede ga odvele u krivom smjeru. I njega sam ga pokušavao dovesti na Grabu i kad sam bio u Mraclinu i kad nisam. To ti pričam, zajedno smo radili cijelo vrijeme.

Prvo okupljanje zakazao je za sljedeći četvrtak, 20. srpnja, par dana nakon što se vrati s mora. Iako, nema tu zezanja, igrači su dobili program po kojem aktivnosti kreću i dva tjedna ranije, u solo aranžmanu.

– Da, da, dečki su dobili programe, zna se što moraju raditi ova dva tjedna. Evo, zvao me baš Hajduk, kaže da je trčao i da mu je sat za mjerenje pulsa crknuo na prvom treningu, ha, ha… Inače, posebno mi je drago što je tu i dalje Igor, turopoljski top kojeg svake sezone traži pola lige, a zapravo da mu nije Mraclina, ne bi imao gdje igrati – smije se Milka.

– Inače, program je prilagođen za neke od igrača. Recimo, naše desno krilo smrti, Juraj Cvetnić, on je dobio poseban program. Svi rade normalne sklekove, a on s koljena.

A kad ga pitaš za raspored utakmica do početka prvenstva, Milka zatraži kratku stanku.

– Čekaj da pogledam u bilježnicu…

Opa, ima se i bilježnica za pripreme! Koja se nosi i na more…

– Sve je u bilježnici, sve zapisujem. Pa nećemo iz glave raditi, što ti je, ne ide to tako. Tu sve piše. Evo, 1. kolovoza Kurilovec, pa 5. kolovoza Gradići, pa 12. kolovoza Real iz Buševca, koji će biti jači za neigranje mog kuma Sučića. Kad on igra, oni su s igračem manje. Da je on u kadru, ne bi me bilo strah te utakmice, ovako mi neće biti svejedno… – koristi Milka medije za osobne obračune pa dodaje:

– Uglavnom, imamo još i 15. kolovoza Dubravu Vrbovec, pa 19. još i Lukavec. Sve lokalni derbiji, idemo odmah na najjače. Htio sam ja igrati i s Goricom, ali kažu da im se to ne uklapa u program, navodno im neko prvenstvo kreće, ha, ha… Ali dobro, idemo mi polako, od prvog treninga. Radit ćemo odmah tehniciranje, tako da moram za neke igrače nabaviti kacige…

Kao što su njemu, recimo, nabavili nešto bez čega suradnje ne bi bilo.

– Ja pijem Coca-colu samo iz limenke. Nije to to ako ti malo ne zareže usnu. I pazi što me dočeka… Prije dva tjedna dođem u Mraclin, na nekakav sastanak, fotkanje, i zove me Mišo, još jedan od važnih ljudi u klubu, inače moja najveća oporba. I pokazuje mi valjda 500 limenki u skladištu. Nisu to uopće imali dok mene nije bilo, ali sad su morali reagirati, ha, ha.

Uživat će Milka u svemu što slijedi, a uživat će i njegove cure. Muž i tata Milka više neće biti odsutan, tu je, doma.

– Dobro, ovo s Mađarskom je bilo super, bio sam na par sati vožnje i praktički svaki slobodan dan sam dolazio doma. Neusporedivo bolje nego kad smo bili na Cipru, pa nas je ulovila korona… Šest mjeseci nismo mogli nigdje. Ali dobro, zato je tu moja Suzana, stroj od žene. Baš tako napiši. Stroj. Evo, sad se i dovela u formu, smršavila, a što je ona u boljoj formi, meni je teže – smije se Milka, svjesno riskirajući očekivane posljedice ovakve vrste istupa.

Damir Milanović iza sebe ima ozbiljnu igračku karijeru, u prvoligaškim klubovima, inozemstvu… Foto: Hrvoje Jelavić/Večernji list

To što je doma, ujedno znači da će Milka, osim što će biti trener, moći opet biti i igrač.

– O ne, nisam završio igračku karijeru. Registriran sam za Polet, ali ne znam hoću li još igrati… Dan nakon što sam se vratio iz Mađarske, odmah sam išao igrati. Nakon godinu dana pauze trener Joža Rožić, ja ga zove Velečasni, dao mi je 15 minuta na prednjem veznom. Očito me baš ne voli. Mislim, poziciju mi je pogodio, ali po minutaži me ne voli. Inače, to je trener koji taktiku ima u malom prstu. Točno tako me citiraj. Prije svake utakmice dođe s pet papira, rekao bi čovjek da predaje biologiju. Svašta nas tu nauči, ima uz biologiju i geografije, svega živoga. Uvijek naučimo nešto novo. I kažem, ako uspijem izgladiti odnose s trenerom, ako se barem malo smekša, igrat ću i dalje za Polet, barem koliko stignem. Uostalom, vidio sam da je Miura nekidan produžio ugovor, iako zadnjih deset godina nije puknuo po golu. Ako može on, mogu i ja. Ako ništa drugo, igrat ću za veterane – odlučio je na kraju ovog živopisnog razgovora Damir zvani Milka.

Neka nova avantura počne.

Ova objava Razgovarali smo s Milkom. I nemoguće je odabrati samo jedan naslov… se prvi puta pojavila na cityportal.hr.