Brzinom od 600 kilometara na sat vozi odnosno lebdi vlak koji su nekidan predstavili Kinezi. To je najbrže kopneno vozilo na svijetu, a od Pekinga do Šangaja, što je tisuću kilometara, stigao bi brže i od aviona. 

Maglev, skraćeno od magnetska levitacija, od Zagreba do Splita bi tako stigao za manje od 40 minuta, umjesto za 6 mučnih sati. I sad brojne zemlje planiraju izgraditi moderne željezničke mreže, a najnevjerojatnija stvar je da je Hrvatska istu tu mrežu mogla imati već prije 30 godina.

Vlak je trebao lebdjeti od glavnog kolodvora prema aerodromu i zvati se lebdeći Zagreb ekspres. Ludu priču iz nesuđene povijesti ima Amela Čilić. 

Vlak koji lebdi nad hrvatskim tračnicama? Danas zvuči kao šala, no početkom devedesteih moglo je postati stvarnost. Njemački inženjeri iz tvrtke Maglev Transrapid već su desetljećima razvijali svoju skupu ideju, izgradili su čak i prugu koja se pokazala neisplativom i pokušali je prodati Hrvatima.

Zvao bi se Lebdeći Zagreb express,a o tome je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izdala i znanstvenu studiju. Svega se dobro sjeća tada glavni inženjer strojarstva u HŽ-u Krešimir Šurina:

"Da bi vlak, lebdeći magnetski vlak, išao od željezničkog kolodvora, Glavnog kolodvora, pa do zagrebačkog aerodroma. Znači, to bilo zračne linije negdje 18 do 20 kilometara. Vlak je bio predviđen imati od dva do pet vagona i izgled je bio vrlo futuristički. Isto kao što ovaj danas izgledaju ti vlakovi velikih brzina, tako je već onda bilo predviđeno da izgleda tako nekako slično, odnosno bolje reći isto kao svi ti vlakovi."

Odmah je bilo jasno da je lebdeći Zagreb express neisplativ, kaže profesor na prometnom fakultetu koji je magistrirao upravo na uvođenju magnetskih levitacijskih vlakova u promet, sada prodekan na Fakultetu prometnih znanosti Mladen Nikšić:

"Ja ću vam reći samo, znači, Šangaj ima 12 ili 15 milijuna stanovnika. To je otprilike kao tri ili četiri Hrvatske. I kod njih je upitna isplativost Magleva, a mi govorimo o Zagrebu s nekih 800 tisuća stanovnika i mislim da to jednostavno nema opravdanja u broju putnika."

U prosjeku zagrebački željeznički kolodvor na dan koristi oko 1200 putnika, puno premalo za prugu koja bi koštala nekoliko milijardi eura. Maglevom bi vožnja od Zagreba do velikogoričkog kolodvora trajala manje od 5 minuta, ovako traje manje od 20 minuta, naravno ako vlak ne kasni. 

Na kašnjenja putnici Magleva neće ni računati, a dogodi li se - vjerojatno će se raditi o sekundama, što je kod nas zanemarivo.

Koliko ste najdulje čekali vlak, koliko vam je najdulje kasnio?

"Pa mislim jedno pol sata. Al ne idem na dugu relaciju, idemo od Vrapča do glavnog kolodvora", odgovorila nam je Tea Sresar.

Klemen Jurjec iz Ljubljane kaže pak:

"Uf! Otprilike pola sata."

Riječ je o putovanju odnosno i iz Ljubljane.

Iva Marinić kazala je da je to bilo desetak minuta:

"Desetak minuta, al friško putujem, od 11. mjeseca... Dugo selo - Zagreb."

No sve je to još i dobro, priča nam muzejska savjetnica u Tehničkom muzeju Neda Stakarević, dok nam pokazuje originalni Samoborček, koji je od Zagreba do Samobora vozio tri sata.

Bi li voljela imati u ovom muzeju danas, sutra i jedan primjerak Magleva?

"Aaaaaa, bih! Kako da ne! Pa to bi bila stvarno atrakcija, to bi bilo kao da uzmete automobil od Mate Rimca i dovedete ga ovdje", odgovorila je.

I bila bi to na ovim prostorima jedina isplativa varijanta za Maglev, sve bi ostalo bilo tek prodavanje magle.