Kristina se snagom volje i duha othrvala opakoj bolesti, a svoje iskustvo nesebično je odlučila podijeliti s drugima.  

"Ovaj kanal snimam zato što ima hrpa tutoriala i videa o nekim stvarima koji čak su i nepotrebni, a nema videa o tome kako biti osoba s invaliditetom u našem društvu", kaže Kristina u svom tutorial videu. 

Kći, sestra, studentica informatike, vlogerica i oboljela od mišićne distrofije - sve to stane u opis hrabre Kristine. 

S bolešću se bori već 11 godina, a prije 6 je zbog nje trebala ostati prikovana za kolica. No, to se još - nije dogodilo. Barem ne u potpunosti. 

"Rekli su prvo otprilike do 18 godine da ću moći hodati i da ću biti totalno ovisna o kolicima što nisam ni danas praktički. I dan danas mogu otići pješke na manje relacije, gdje se osjećam sigurno. Bila sam tužna i nisam htjela da se to dogodi", kaže Kristina Ivatović. 

Bolest je, kaže, dio nje ali ona je puno više od svoje bolesti. 

"Ne mogu reći da sam ju prihvatila i da sam sretna što ju imam ali sam poradila na tome i da praktički od nečeg što je bilo distrofija i ja smo sada postale ajmo reći frendice. Tako da, tak, pokušavam živjeti s tim. I daleko od toga, ima dana kad se prijateljice posvađaju i tad mi je koma što ju imam ali radimo na tome", priča Kristina.

I to s majkom i sestrama koje su joj od početka najveća potpora. 

"Bila je ono kao sva obična djeca, klizala je... i nigdje se nije kužilo... hoćeš trčanje, klizanje, što god... ok, nije bila najspretnije dijete ali po ničem se ne bi dalo zaključiti da je bolesna", priča njezina majka Andreja Krenek. 

Dok jednog dana profesorica iz tjelesnog nije primijetila da nešto nije u redu. Tada su počeli odlasci liječniku. 

"U nadi da ću dobiti samo nekakve vježbe jer je brzo izrasla. Međutim ne. Ostala sam zaljepljena za stolicu, Kristina je bila na mjerenju a meni je doktorica rekla da se najvjerojatnije radi o mišićnoj distrofiji", prisjeća se Andreja. 

Od tada pa do danas bilo je uspona i padova, ali uz Kristinu je tu uvijek bila njezina obitelj. 

"Mislim da se Kristina super drži i da stvarno daje sve od sebe i mislim da će uspjeti, ja se nadam, još dugo dugo i hodati i sve barem na ove male razdaljine. Mislim da joj ništa ne stoji na putu i da ona to sve može", Petra Ivatović, Kristinina sestra.

Zaista, ona može sve: čak se i sama iz Velike Gorice preseliti u Varaždin na studij. Dok je u Ferariju, svojim elektromotornim kolicima - gotovo da nema prepreka. 

Preko vloga pokušava prenijeti svoja iskustva drugim osobama koji se nalaze u sličnim situacijama. 

"Jer ja sam bila izgubljena i pretpostavljam da ima dosta ljudi koji su izgubljeni. A klinci danas puno vremena provode na internetu i voljela bi i njima reći: gle, možeš otići do onoga ili one i biti im prijatelj. Normalni su, isti su. Jer u školi nas to ne uče, nego je to bolest i od toga treba bježat. I za njih postoji posebna škola, poseban vrtić... zašto?", pita se Kristina. 

Da je Kristina baš kao i svatko od nas - znaju njezini prijatelji, njezina svita. 

"Jako je poznata po svojem smijehu i uvijek se čuje grohotom po cijelom domu. I uvijek mi je bilo zanimljivo kako tako, ajmo reći cura s invaliditetom, a prevesela je, uvijek puna energije, druži se i to mi je bilo fascinantno", Glorija Babić, Kristinina prijateljica. 

"Ima tu neku energiju u sebi koja podigne raspoloženje i znam ja, kad sam loše volje, kad mi nije dobro, nakon razgovora s njom, ovo što je i Gloria rekla, da će mi biti bolje sigurno", Dunja Vavra, Kristinina prijateljica.

A i Kristina danas ne bi bila tolko vesela i pozitivna da nema, kako ih zove, njezine male obitelji. 

"Jedan dan koji prođe bez smijeha, to je potrošen dan. Mislim da je bitno smijati se i biti vesel. Ekipa smo koja kad netko ima loš dan, ostatak ekipe ne dozvoljava da netko ima loš dan", 

Budućnost je u svakom trenu neizvjesna i Kristina zna: njezino stanje neće biti bolje.

Na početku je odbijala sjesti u kolica, to joj je bilo neprihvatljivo

"Da, bojala sam se kako će me ljudi gledati, kako ću se osjećati, kako ću se snaći, hoću li moći otvoriti vrata, hoću li moći obavljati nekako stvari? Ali prvenstveno ljudi sam se bojala", prisjeća se Kristina. 

No prepreka nisu bili samo ljudi. S 13 godina, zbog bolesti je morala ponovno izgraditi sve svoje srušene snove. 

"Nitko nema plan: ostat ću u kolicima. Nego imaju plan izgradit ću karijeru, obitelj, nešto. Ja sam s 13 godina doznala da ću otići u kolica. Da ću sjesti u kolica. To je definitivno bilo rušenje snova. Nije bilo kao moji vršnjaci, upisat ćemo onu srednju školu jer želimo na onaj faks. Ja sam morala planirati srednju školu i faks po tome da ću ostati u kolicima", prisjeća se. 

Ubrzo je napravila novi plan: popis stvari koje želi ostvariti prije nego što ostane u kolicima. Osim leta balonom većinu je i ispunila. 

"Tetovirat se, dakle imam tetovažu. Provesti tjedan s prijateljima. I to je bilo u srednjoj školi dok sam mislila da nikad neću otići od roditelja, a onda sam otišla tu u Varaždin i shvatila da cijelo vrijeme živim sa svojom malom obitelji. I to nije tjedan dana i to je prekrasno." 

Kristina mijenja i svijet oko sebe. Kad je došla na Fakultet organizacije i informatike nije bilo rukohvata ni lifta. A danas je sve tu.  

"Prije svega bih istaknula Kristininu silnu upornost, silnu želju da se nešto napravi. Obično kad krenemo nešto rješavati onda nam je obično prva rečenica: ovog časa ne znamo kako ćemo ali znamo sigurno da ćemo to riješiti", Violeta Vidaček Hainš, profesorica na Fakultetu organizacije i informatike ili Kristinina profesorica.

Kristina se naučila boriti za sebe i pokazala je svima da može sama. 

"Drugačije je, nema više mama, tata. Ali lijepo. Krenula sam otkrivati što sve mogu, jako sam sam se osamostalila i puno toga sam naučila. I puno stvari se sada usudim napraviti, puno od toga se ne bih usudila da sam još doma", tvrdi Kristina. 

"Ok, nećemo se penjati na Sljeme po planinarskim stazama, ali zato možemo otići u neki drugi park, na neki drugi izlet, možemo uživati u prirodi, možemo otići u kazalište. Možda ne moćemo ući baš u svako kino, možda ne možemo ući baš na svaku izložbu, ali potrudimo se, nađemo način, nema odustajanja", kaže majka Andreja. 

I Kristina ne odustaje, čak ni kada ima loš dan. 

"Ali si ne dopuštam, jer samo si uništavam dan, a čemu, zašto ne iskoristiti svaki dan?" 

I zato Kristina svaki dan osmjehom prkosi svim preprekama. Bori se s bolešću i ne dopušta da joj upravlja životom. I ne odustaje. Zato je heroina i uzor mnogima.