Sudbina je htjela da ona ostane jedina stanarka u nekadašnjem prognaničkom naselju Mala Gorica kod Petrinje. Živi bez struje i vode, a kada zapadne snijeg pomažu joj lokalni vatrogasci.

No, i Ana Đankić koja je u ratu došla iz Tovarnika nakon petstotinjak stanara iz cijele Hrvatske, BiH te s Kosova uskoro će morati napustiti svoju baraku.

Sud je po zahtjevu Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje naredio deložaciju jer više nema prognanička prava, a sve ponuđene opcije za smještaj je odbila.

Kada i Ankica ode, kompleks će biti predan MUP-u koji bi ondje, prema neslužbenim informacijama, trebao izgraditi središnji državni centar za azilante.

Posjetili smo napušteno prognaničko naselje Mala Gorica. Zadnji stanovnici otišli su prije godinu dana. Među duhovima prošlosti ostala je tek jedna starica.

Ana Džankić živi na broju 61 u šarenoj baraki, jedina je stanarka prognaničkog naselja Mala Gorica. Zovu je Ankica.

U proteklih 20 godina kroz naselje je prošlo 500-njak prognanih i izbjeglih duša poput nje.

Ankica nas je primila u svoj skoromni dom u kojem živi bez najosnovnijih uvjeta, struje i vode. Nakon što su prije godinu dana iselili posljednji Anini susjedi, u naselju je iskopčana i struja i voda.

“Na 50 kilograma, ja niti sam živa niti mrtva. Jedem samo paštete i kruha. Ja drugo ne jedem, jer ne mogu kuhati. Ne, da ne znam kuhati, znam, ali nemam gdje”, ispričala je Ankica Džankić, Mala Gorica.

Njezina priča odaje teške traume koje su 90-ih obrisale život koji je poznavala, a donijele novi u kojem se nikada nije ponovno našla.

“Bila sam jako vezana za roditelje, za majku najviše. Jesam i za oca ali ne toliko kao za majku. Kada je on poginuo, ja sam bila u neobranom grožđu. Plakala kao nikad u životu, nisam imala novaca za spomenik, svi su dali za spomenik, ja nisam. Samo kažem 50 duša je meni poginulo u ratu, traume psihičke, fizičke. Svi su bili streljani, tata je pronađen sa Burik Ivanom, velečasnim pred crkvom, tamo je dosta ljudi poginulo”, kazala je Ankica.

To se dogodilo 91. u Tovarniku, odakle je Ankica pobjegla da se više nikad ne vrati.  U prognaništvu je našla majku, te su obje, kao i mnogi drugi tih žalosnih godina završile u hotelu na Jadranu.  U hotelu Park u Makarskoj majka joj je i umrla.

“Tražila sam majku, tražila sam oca, nigdje ih nisam mogla naći. Zatim sam bila smještena u Mostaru u đačkom domu, gdje su me učili hrvatski, ja baš ne znam pričati hrvatski kad sam učila mješani jezik, malo srpski, malo hrvatski jezik”, rekla je Ankica.

'99. je završila ovdje, gdje su se svi razumjeli. Izbjegli i prognani.

“Tu je bilo i Vukovaraca i Bosanaca, ljudi od svugdje. S vremenom sam sve upoznala. Meni je život ovdje bio dobar iako živim u rupi i šupi. Više bi rekla da je ovo nalik na šupu nego baraku. Kakva je takva je, ja odavde ne izlazim dok mi se ne nađe darovnica za stan”, ispričala je Ankica.

Na 88 kućnih brojeva u ovim montažnim kućicama, živjeli su ljudi koji su prognani iz Slavonije, izbjegli iz Bosne i Hercegovine, a privremeno i oni koji su doseljeni s Kosova. Dragan i Josipa dio su nevladine organizacije koja im pruža besplatnu pravnu pomoć.

“Mi u bazi podataka imamo 20 tisuća ljudi, znači, imenom i prezimenom, od tih 20 aktivno je tri četvrtine, znači 15, za svakog čovjeka imamo najmanje tri predmeta, znači to je 45 tisuća ljudi. Jedan od razloga je i sporost našeg pravosuđa. Ti sporovi traju desetljećima. Nama se svake godine javi novih pet tisuća ljudi”, kazao je Dragan Milić, Projekt građanskih prava Sisak.

Dio njih prošao je i kroz Malu Goricu. Danas je većina stambeno zbrinuta. Ostala je jedino Ankica. Ona smještaj koji joj država nudi - ne želi.

“Moram živjeti izvan područja posebne državne skrbi, druge mi nema. Nekoliko su mi puta nudili stan u Petrinji, ali sam odbila. Tamo nisam nikad živjela, a i bolesna sam. Od tisuću kuna ne mogu živjeti moram nešto jesti ,piti i režije platiti”, kazala je Ankica.

U Petrinju ne pripada kaže, a u Slavoniju se ne želi vratiti, previše je bolnih uspomena. Što dalje priča odmiče na ovu temu, sve teže joj pada. Sjeća se mora u Makarskoj i sunca, nakon svega ona želi samo malo sunca.

“Uvijek sam mislila da ću prva otići odavde, i uvijek sam govorila, ja ću prva otići vi drugi. Onda se okrenulo, da su oni otišli ja ostala. Znali su me posjetit Dumačani, ali nisu već dugo”, rekla je Ankica.

Dumačani, kako ih Ankica zove, zapravo su Hrvati s Kosova, Janjevci, koje je 90-tih Franjo Tuđman pozvao da se vrate u domovinu. Nakon 18 godina, konačno su prošle godine uselili u obećane im kuće.

“Nismo baš zadovoljni, rekli su nam da najam za kuće plaćamo do devetog mjeseca, a nakon devetog mjeseca kuće prelaze u naše vlasništvo, to je rekao ministar Marić i tajnik Nikola Madžar”, kazao je Franjo Tomić, Dumače.

Rujan je davno prošao, a najam još plaćaju. Kuće su dobili prazne, sami su postavljali pločice, ličili, namještali. Nisu zadovoljni.

“Vidi se kako je zid iznad dimnjaka popucao. Imam fotografije kakvu sam kuću dobio, u kući nije bilo ničega, ni keramike ni parketa. Bila je čisto prazna”, rekao je Franjo.

Sve kuće imaju predviđen dimnjak samo za jednu peć, tvrdi Franjo, što nije  dovoljno da bi se u ovim hladnim danima zagrijala.

“Kuća je puna vlage, a najviše valge ima u sobi gdje spavamo. Pa kako da čovjek spava u ovoj sobi? Ma sve je puno vlage”, kazao je Franjo.

Ipak, kažu, snaći će se, samo da znaju koliko dugo će morati otplaćivati kuću, ukoliko se ispostavi da su obećanja o darovanju bila laž.

“Za tu kategoriju ljudi u ovom trenutku jedina opcija je ta da plaćaju najam nekretnine. Da li će se u međuvremenu promijenit neka zakonska osnova… Ne znam. Trenutno je situacija takva da im nismo u mogućnosti pokloniti kuće, dakle, do daljnjeg će plaćati najam. Usprkos obećanjima ministra”, rekao je Ivica Preskar, glasnogovornik Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje.

Vlagu, hladnoću, nedostatak struje i vode trpjet će i Ankica, dok god ne dobije kuću koju želi, kaže.

“Meni je 50 duša poginulo u ratu, ne mogu više ovako. Ne mogu živjeti ovdje. Pokušat ću živjeti ovdje dok ne dobijem kuću, sa mačkama ću živjeti, sa mačkama pričam. Održavam kućicu kako znam i mogu, ne stidim se”, rekla je Ankica.

Isto je govorila i prije nekoliko godina, kada je RTL-ova ekipa posjetila prognaničko naselje.

“Ne mogu, ovdje više nemam zašto živjeti, voljela bih da odem odavdje”, kazala je Ankica, 8.9.2015.

Godine prolaze, političke garniture se mijenjaju,a  Ankica čeka da ponovno počne život kakvog se sjeća. Život uz njezine uvjete koje, priznaju u državnom uredu za stambeno zbrinjavanje, ne mogu ispuniti.

“Zadar, Split, Rijeka to ne. Mi se isključivo bavimo stambenim zbrinjavanjem na području od posebne državne skrbi. Nemamo zakonskih osnova za bilo koji drugi grad koji se ne nalazi na području od posebne državne skrbi”, rekao je Preskar.

Posjetili smo stan koji Ankicu čeka u Petrinji, no njezina duša želi na more. Za ovaj stan, ona jednostavno ne želi čuti.  S invalidskom mirovinom od tisuću kuna, ionako ne može podmirivati životne troškove, kaže.

“Spavam na francuskom ležaju, malo je razbacano… Imam ormar i taj francuski ležaj, to sam  kupila na kredit, i još jedno četiri pet godina imam isplaćivanja, sve sam ja to kupila sa svojih deset nokata. Zato to i imam, s tisuću kuna ne mogu izaći s kraja na kraj”, ispričala je Ankica.

Obnovu kuće u Tovarniku Ankica je davno odbila. Posljednjom presudom Upravnog suda odbijen joj je zahtjev za smještajem na moru. Odbijanjem stana u Petrinji, prije dva mjeseca izgubila je i prognanički status.

Po zahtjevu Državnog ured za stambeno zbrinjavanje u sljedećih mjesec dana Ankicu čeka deložacija. U projektu građanskih prava u njezino ime napisali su desetine zahtjeva, tužbi i zamolbi, no zakon je neumoljiv.

“Nastojimo je urazumiti i uputiti da prihvati ono što joj po zakonu pripada jer ne može više ovdje u naselju ostati, jer nema kuda, nema tko bi brinuo o njoj. Osim što smo joj pružili pravnu pomoć oko stambenog zbrinjavanja, također se obratila i za obiteljsku imovinu iza svog oca, međutim tu isto nedostaje dokumentacije”, kazao je Josip Kovačević, Projekt građanskih prava Sisak.

Ankica tvrdi da kao dijete branitelja ima pravo na kuću ili stan koji joj je država dužna darovati.

“Tražim obiteljsku mirovinu po ocu. Od svega što sam proživjela imam traume, patim od depresije.. Imam velike strahove, svaki put kada netko povisi glas uhvati me panika. Htjeli su me u Popovaču poslati, ali neće, ja nisam za Popovaču”, rekla je Ankica.

Uz pomoć Centra za suočavanje prošlosti “Documenta” pronašli smo podatke o pokojnom Ankičinom ocu.  Njegovo je ime među civilnim žrtvama rata. Nije upisan kao branitelj. Poginuo je onako kako nam je Ankica ispričala. I zato život u kraju koji je poharao rat, ne može zamisliti.

“Ne mogu, ja znam zašto ne mogu tu živjeti, to ne mogu nikome reći, jer mi odgovor stoji u srcu. Za mene tamo nema života. U Tovarniku nema života”, poručuje Ankica.

Prognaničko naselje Mala Gorica financirala je japanska vlada 96. godine. U tom trenutku Ankica je u makarskom hotelu Park pokušavala zaboraviti strahote rata, a Franjina obitelj razmišljala vrijedi li potražiti bolji život u Hrvatskoj.  Živote im je prepolovio rat. Danas, gotovo 30 godina kasnije, još uvijek ih pokušavaju sastaviti.

>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.