Grandiozni projekti i velika obećanja

Nakon svakog većeg sportskog uspjeha u Hrvatskoj, vodeći ljudi države, gradova, saveza ili klubova krenu s obećanjima. Nema boljeg prostora za političko djelovanje od sportskog uspjeha gdje očaranoj gomili ili masi sretnih navijača obećavate čuda. Tako danas u Hrvatskoj imamo gomilu vaterpolskih bazena, košarkaških dvorana, rukometne domove, atletske stadione, a da ne govorimo o nogometnim stadionima.

Svakih nekoliko mjeseci netko iskoči s novom idejom. Što se tiče Dinama, neko vrijeme je u kombinaciji bila Kajzerica, pa se pričalo o Blatu, onda o novom stadionu na Maksimiru, a sada u posljednje vrijeme govori se o natkrivanju dijela tribina (zapadne i sjeverne). Nećemo uopće iznositi cijenu tog projekta jer se dosita ne može govoriti o iole ozbiljnoj stvari. Jednako kao što nećete staviti krov na kuću koja je derutna, suludo je stavljati krov na stadion koji objektivno izgleda kao ruina. Pogrešno je tumačiti kako je krov isključivi problem Maksimira danas. Ima tu puno više faktora od krova koji doista ne bi donio toliko poboljšanje o kojemu se pričalo.

Ne bi bilo preteško provesti jednu anketu među ljudima koji često idu na stadion i pitati ih što im najviše smeta ili nedostaje kod Maksimira. Siguran sam da bi dali deset puta konstruktivnije savjete ili izrekli neke činjenice nego što to mogu političari ili ljudi koji nikada nisu stupili nogom van svečanih loža. Ima neke romantične ljepote u opisima stadiona iz riječi Georga Kocha, ali opet ima nešto lijepo i u modernim arenama manjeg tipa u kojima čovjek može u miru pogledati utakmicu i izaći sa stadiona bez velikih gužvi i guranja.

Nažalost, u Hrvatskoj smo uvijek skloni velikim projektima, velikim ambicijama koje su potpuno nerealne i želimo ostaviti traga u svjetskoj arhitekturi kao da smo Dubai ili Abu Dhabi. Pogledajte kako se priča o novom stadionu. Uvijek se spominje sramota pred svijetom, kako naša reprezentacija ili neka druga selekcija zaslužuju više i slično. Rijetko kada će netko gledatelja staviti u prvi plan što je ujedno i najvažnija stvar na stadionu. No, kada bi razmišljali o gledateljima i o brojkama, onda bi odgovorni ljudi shvatili da su ideje o gradnji bilo kakvog stadiona u Hrvatskoj za više od 25.000 ljudi sulude. Naročito u Maksimiru gdje Dinamo ne može u kontinuitetu napuniti stadion od 30.000 ljudi.

Što kažu brojke?

Ekonomisti će uvijek podvući liniju i zbrojiti minuseve i pluseve te potom donijeti konačni sud. Ne treba vam stručno znanje ekonomije, veliko poznavanje statistike i matematike da izračunate kako niti jedan klub u Hrvatskoj ne može napuniti stadion od 35.000 i više ljudi. Jasno, govorimo u kontinuitetu i o činjenici da nije dovoljno napuniti stadion jednom ili dvaput godišnje. Upitno je može li i reprezentacija u kontinuitetu napuniti stadion.

S obzirom na to da se koncentriramo u ovom tekstu na Dinamo, dozvolite da iznesemo nekoliko, prema našem sudu, važnih brojki. Uzet ćemo u obzir ovu sezonu i statističke pokazatelje s obzirom na to da je ovo jedna od najboljih godina u povijesti Dinama i da je ovo sezona u kojoj se dogodio najveći uspjeh u povijesti hrvatskog sporta.

U prethodnom grafu lijepo je prikazano kolika je bila posjećenost na Maksimiru u 13 domaćih susreta HT Prve lige. Najmanje gledatelja bilo je protiv Rudeša, 2. veljače, dok je najveći broj očekivano došao protiv Hajduka, 16. prosinca. Prosječno, na Maksimir je ove sezone u HT Prvoj ligi došlo 3.748 gledatelja.

Jasno, posjećenost na utakmicama kvalifikacija za Ligu prvaka značajno je veća. Ovdje je također ona postupno rasla. Od najmanjeg broja u drugom pretkolu protiv Hapoel Beer Sheve stigli smo na 28.137 u play-off fazi protiv švicarskog Young Boysa. Prosjek u tim susretima bio je 16.380 gledatelja po utakmici.

Očekivano, najveći broj gledatelja došao je na utakmice Europske lige. Dinamo je igrao sjajno, protivnici su bili atraktivni i sigurno nećemo otkriti toplu vodu kada kažemo da su imena protivnika privukla gledatelje. Prosjek u tim susretima je također dobar. On iznosi 18.394 gledatelja po utakmici.

Ovo su većinom bile jednostavne tablice, čisto matematički prikazi podataka prikupljenih ove sezone. Oni pokazuju nešto što većina ljudi već ionako zna. Na domaćim prvenstvenim utakmicama dođe najmanji broj ljudi, na europske daleko veći, a kada je u pitanju jaki protivnik, doći će najviše. To je sasvim razumljivo, ali pogledajmo sljedeći zanimljivi prikaz.

S obzirom na to da je Dinamo odigrao nekoliko sjajnih susreta u Europi ove sezone, odlučili smo pogledati je li taj rezultat nagnao ljude da dođu pogledati utakmicu Modrih u domaćem natjecanju. Zbog velikog perioda u kojem je Dinamo igrao u gostima, teško nam je usporediti sve podatke, ali uspjeli smo izvući dovoljno jasne brojke za pet europskih utakmica i one domaće koje su uslijedili odmah nakon.

Rezultati su više nego jasni. Nakon najvećeg rezultata u posljednjih 49 godina, Dinamo je na stadion uspio privući 4.734 gledatelja. Protiv trenutno trećeplasirane momčadi, nakon onako spektakularnog prolaza šesnaestine finala Europske lige, na Maksimir je protiv Osijeka došlo manje od 5.000 ljudi, odnosno čak 81.56% manje. Poražavajuće je kako je to uvjerljivo manja brojka od pretplatnika koje Dinamo ima ove sezone.

Što nam ti podaci govore?

Jedan od najčešćih argumenata koje možemo čuti je nefunkcionalnost stadiona i izostanak bilo kakvog komfora. To je istina. Maksimir, kao i niz drugih stadiona u Hrvatskoj, ne zadovoljava niti osnovne kriterije. U redu zadovoljava kriterije da imate sjedalicu s brojkom i možete vidjeti teren, ali to je u globalu jedino što ćete dobiti s ulaznicom. Pretjeranu udobnost nećete osjetiti, vrijeme vam može biti saveznik i najveći neprijatelj, a i obavljanje nužde do nedavno je bio problem.

Ipak, ostaje pitanje, mijenjaju li se stolci kada dolaze velike momčadi, dovoze li se moderni i luksuzni toaleti, sadrži li stadion neki dodatni komfor koji je nepoznat u domaćem natjecanju? Odgovor je ne. Iz tog razloga taj argument pada u vodu i objašnjavati manjak gledatelja isključivo izgledom stadiona je pogrešno. Jasno da bi broj gledatelja bio veći, ali teško možemo reći da bi Osijek privukao 25.000 ljudi da stadion ima krov ili daleko udobnije stolice.

Sve ono što smeta gledateljima protiv Intera ili Gorice, ne smeta im protiv Fenerbahčea ili Viktorije Plzen. Hladnoća protiv Hajduka nije problem, ali vjetar protiv Slaven Belupa je opasan za zdravlje.

Možemo doći do vrlo jednostavnog zaključka. Gledatelji (ovo se može bez problema reći i za ostatak Hrvatske) nisu došli do tog nivoa kulture da prate svoj klub, svoje igrače zbog njih samih, a ne zbog protivnika protiv kojeg igraju. Također, velike utakmice privlače i moderne posvuduše (muškog i ženskog roda) koje vole biti viđene, vole poslikati teren i objaviti na storyju svog Instagrama. Takve budite uvjereni da nećete nikada vidjeti na Interu ili Gorici, pa taman da se nekom magičnom tehnologijom, sav komfor i zdanje Wembleyja preseli na Maksimir.

Zaključak

Što onda treba napraviti? Nažalost, ako mislite da ćemo vam u ovom tekstu ponuditi neko jednoznačno rješenje, nažalost nećemo. Znamo samo (stav autora) da svako razmišljanje o gradnji stadiona za više od 25.000 ljudi nije realno niti opravdano. Dinamo, u svojoj najboljoj sezoni od mitske 1982. godine i s uspjesima kakve nije napravio gotovo pet desetljeća, nije niti jednom uspio premašiti granicu od 30.000 gledatelja. Također, samo dva puta je uspio prebaciti granicu od 28.000 gledatelja.

U tom kontekstu, graditi stadion za nešto što će se možda, ako i tada, ostvariti jednom ili dva puta godišnje je ludost. Jednako kao što mala četveročlana obitelj neće kupovati stol za desetero ljudi zato što imaju puno rodbine koja jednom godišnje dođe na ručak ili neku proslavu, niti jedan klub u Hrvatskoj ne bi trebao graditi stadion za više od 25.000 ljudi. Eventualno bi Dinamo i Hajduk trebali imati takav stadion, a upitno je bi li i oni uspjeli napuniti taj stadion više od par puta godišnje.

Investicija radi investicije nema nikakvog smisla. Zagreb, Split i Rijeka nikada neće biti Dubai, Baku ili London. Dinamo ili Hajduk nikada neće biti Bayern, PSG ili Juventus. Niti će imati globalnu podršku, niti će imati takve financije, a neće imati niti takve uspjehe. To je realnost i ona nije nikako crna. Ali realnost nije nužno negativna. Dinamo bi uz podršku svojih najvatrenijih navijača bio puno jači i zastrašujući doma da je stadion manji, kompaktniji i gušći. Protiv Viktorije iz Plzena, sjedio sam u novinarskoj loži točno iznad čeških kolega. Znam da oni nisu navikli na gromoglasno navijanje, ali mi je bilo puno srce kada sam vidio njihov šok na licima kada su čuli suradnju sjevera i istoka (Dinamo - Zagreb). Zamislite samo kako bi to sve izgledalo i gdje bi se ti češki reporteri sakrili da su tribine spojene, da ih dijele metri, a ne desetine metara od terena.

Imali biste atmosferu omiljene Ledene dvorane Doma sportova, a ne sterilne zagrebačke Arene. Imali biste takav vjetar u leđa da bi se protivnicima odsjekle noge na prvi sučev zvižduk. U krajnjoj liniji, imali biste stadion koji odgovara vašim potrebama, vašim ciljevima i nimalo nebitno vašim financijama.

Zato, ostavite kapitalne projekte za neke druge zemlje i neke druge segmente društva. Pustite pomične krovove, organizaciju finala Lige prvaka i svjetskih smotri nekome drugome. Dajte nam ono što nam najviše treba, stadion na koji će oni najvjerniji dolaziti, na koji će moći uživati u svakodnevnom nogometu, u igri Dinama i Intera, Dinama i Osijeka. Jer kako bi rekao trener Dinama Nenad Bjelica nakon pobjede nad Osijekom: "Oni koji nisu došli na utakmicu mogu žaliti jer su mogli uživo vidjeti sjajnu igru Dinama".