Javio nam se otac 18-godišnjaka s potresnom pričom svog sina. Dan nakon što je završio u Odgojnom zavodu u Turopolju pokušao je suicid, a njegov otac tvrdi – prije i poslije toga – dogodio se niz propusta.

„Kad smo došli tamo bili smo tako lijepo dočekani da sam se osjećao kao da sam doveo ratnog zločinca u taj odgojni zavod. Dijete ima 18 i pol godina prema njemu su se odnosili kao da je ratni zločinac, nije nikog ubio, nije napravio neki zločin, ne znam što“, rekao je Zdravko Markuš iz Kutine.

8. siječnja ove godine Zdravko Markuš doveo je svog sina Domagoja u Odgojni zavod u Turopolje. Sud je odlučio da će tamo provesti najmanje šest mjeseci. Neslužbeno – zbog teške krađe u pokušaju.

"Jedna od prvih riječi njezinih je bila - imamo pravo na pendrek"

„Kad smo došli tamo bili smo tako lijepo dočekani da sam se osjećao kao da sam doveo ratnog zločinca u taj odgojni zavod. Dijete ima 18 i pol godina prema njemu su se odnosili kao da je ratni zločinac, nije nikog ubio, nije napravio neki zločin, ne znam što“, rekao je Zdravko.

„Jedna od prvih riječi njezinih je bila - imamo pravo na pendrek, znači na upotrebu sile“, prisjeća se Zdravko.

Tamo je, navodi otac, čuo sljedeće: „Čuj, ti su došel tu kod nas, al tu ti neće biti lijepo, ako ne znaš pisati mi ćemo te naučiti pisati, ako ne znaš čitati, mi ćemo te naučiti čitati, ako se ne znaš ponašati, mi ćemo te naučiti ponašati, ako se ne znaš razgovarati, mi ćemo te naučiti kak se tu razgovara. Ja nisam znao što bih rekao, šutim, ništa mi nije jasno, rekao sam Domagoju da bude dobar tih nekih šest mjeseci slušaj šta ti vele i budeš izašal van“.

Sljedećeg dana, dok se iz Kutine vozio vlakom u Zagreb na posao, primio je poziv.

„Domagoj se pokušao objesiti. Reko dobro, jel bilo upotrebe kakve sile, prijetnji. Ne, ne, ništa nije bilo, nemate vi problema, mi ćemo vas obavještavati“, rekao je Zdravko.

18-godišnji Domagoj prevezen je u zatvorsku bolnicu u Zagrebu. Ocu je prepričao ovo:

„Kad su me skinuli dolje bacili me na pod, okrenuli na trbuh, okrenuli na leđa, stavili lisice, onda su počeli šamarat, a jedan je rekao 'sine nisi se dobro objesio'. I onda vele, nosite mi ga s očiju da ga tu ne gledam. Nisam došao tu da bih spašavao nečije živote.“

U Odgojnom zavodu Turopolje ne daju izjave

Što se dogodilo iza vrata? Prema verziji koju prepričava otac, njegov sin odmah je po prijemu premješten u jedinicu zatvorenog tipa, iako je, smatra, trebao biti pod nadzorom.

„Gdje god da dođeš prvo te ljudi gledaju kak se ponašaš pogotovu na takvim mjestima“, rekao je Zdravko.

U Odgojnom zavodu Turopolje ne daju izjave niti smiju javno komentirati stanje onih koji su na izvršavanju odgojne mjere.

„Taj maloljetnik nije trebao biti zatvoren u  zatvorenom dijelu odgojnog zavoda nego je trebao proći kroz tretman psihijatara i da se onda odredi da li da ga se stavi u otvoreni, poluotvoreni dio gdje naši ljudi pravosudni policajci nisu upozoreni o kome se radi“, rekao je predsjednik Sindikata pravosudne policije Hrvatske Armin Tatarević.

Na naš upit Ministarstvo pravosuđa potvrđuje da je u srijedu, 9. siječnja 2019. godine u Odgojnom zavodu u Turopolju maloljetnik pokušao suicid vješanjem. Navode:

“9. siječnja 2019. godine u Odgojnom zavodu u Turopolju maloljetnik je pokušao suicid vješanjem. Brzom intervencijom službenika pravosudne policije spriječen je u naumu te je odmah zbrinut, pregledan u ambulanti Zavoda i prema uputnici zavodskog liječnika u pratnji službenika pravosudne policije odveden na pregled psihijatru. Nakon pregleda u KBC-u Rebro i prema preporuci psihijatra, maloljetnik je odveden u zatvorsku bolnicu na hospitalno liječenje."

„Želim demantirati jedan portal koji je objavio da je bilo primjena sile prisile nad maloljetnikom koji je imao suicid, i nije istina da ga je dočekalo 6 pravosudnih policajaca kad toliko radi u jednoj smjeni“, rekao je Tatarević, ali upozorava na zabrinjavajuće stanje:

„U posljednje vrijeme u odgojnom zavodu u Turopolju događaju se nelogične stvari, stvaraju se problemi što naš sindikat upoznaje javnost i Ministarstvo, a to je nedostatak pravosudnih policajaca i djelatnika u tretmanu. Fali oko 13 pravosudnih policajaca. Javna je tajna da nitko ne želi raditi u Odgojnom zavodu Turopolje zbog specifičnosti i uvjeta u kojem rade“, rekao je Tatarević.

Turopolje je dobilo relativno dobro ocjenu

U nedavnom izvješću Vijeća Europe o postupanju s pacijentima u hrvatskim zatvorima i psihijatrijskim ustanovama, Turopolje je dobilo relativno dobro ocjenu. 

Posebno su istaknuli trend smanjenja broja samoozljeđivanja:  2012. bilo je 80 takvih incidenata u četiri ih je zabilježeno 2015., jedan 2016. i tri u prva tri mjeseca 2017.

U vrijeme posjeta europske delegacije u ustanovi je bilo 84 zaposlenika od toga 46 pravosudnih policajaca. 

„Prvo nitko se neće javiti na natječaj kad se traži pravosudni policajac za Turopolje.  I onaj koji dođe kad vidi gdje radi i s kim radi  on daje otkaz i odlazi ili traži premještaj za Remetinac“, navodi Tatarević.

U sindikatu napominju da ih je na tom mjestu premalo.

„Prvo je problem nedostatak tretmanskog osoblja. Pravosudni policajac je zadužen samo za sprečavanje sukoba između maloljetnika i napada na djelatnike i uništavanje imovine, a ne ide da razgovara i da bude psihijatar, doktor“, rekao je Tatarević. 

Maloljetni Domagoj u jednom je razdoblju bio smješten i u psihijatrijskoj ustanovi za djecu i mlade u Zagrebu. Iz te ga je ustanove otac na vlastitu odgovornost izveo.

„Po meni oni su od njega napravili još težeg bolesnika, zadnji puta sam ga izvukao nije mogao govoriti, jedva je stajao na nogama, kad sam tražio da se vadi krv, rekli su ja ga vodim doma, veli  može na vlastitu odgovornost samo ga pustite doma. Od njega ćete napraviti narkomana, on je pio jače tablete nego ja za PTPS“, prisjeća se Zdravko.

Za tu ustanovu u već citiranom europskom izvješću piše pak da su maloljetni psihijatrijski pacijenti mjesecima držani u zatvorenom prostoru. Inspektori iz odbora Vijeća Europe utvrdili su  da postoje slučajevi pretjeranog propisivanja lijekova, de facto drogiranja pacijenata. Istaknuli su kao upitnu praksu terapije elektrošokovima, što se u nekim slučajevima događa pred drugim pacijentima.

Domagojev put po ustanovama bio je dug

Domagojev put po ustanovama bio je dug. Dijete je razvedenih roditelja, najmlađe od troje djece, a otac Zdravko ratni je vojni invalid.

Ratne očeve godine čini se definirale su i Domagojevo odrastanje.  Problemi su, kaže otac, počeli već u drugom razredu osnovne škole.

„Kad mu je ustanovljen ADHD, trebao je dobiti asistenta u nastavi, a u međuvremenu od toga ništa, do šestog se nekako provlačio, a onda je u sedmom počeo bježati s nastave“, prisjeća se Zdravko.

Nakon toga bio je smješten u dom u Karlovcu, što je ocu odgovarao, jer je samo priželjkivao da Domagoj završi osnovnu školu.

„Ja sam se s time složio samo da završi osam razreda“, rekao je Zdravko.

Domagoj je zatim premješten u Samobor.

„Tu su počela samoozljeđivanja“, rekao je Zdravko.

Pa je predloženo da ode u Turopolje.

Popravni domovi nisu ga popravili, misli otac, nego - pokvarili. U dugom nizu nesretnih godina i zatvorenom krugu ustanova u kojima je bio smješten Domagoj je nakon pokušaja suicida završio u zatvorskoj bolnici. Po protokolu bit će nakon oporavka vraćen u Turopolje.

„Htio sam da moj sin izađe na pravi put, normalno, da mu se nekako pomogne. Ali gdje god je došao njemu se ništa nije pomoglo, ne samo njemu nego i ostaloj djeci“, rekao je Zdravko.

Za sustav Zdravko ima brojne prigovore. Pitamo ga prigovara li išta sebi.

Jedan obiteljski dom, tri popravna, jedna zatvorska bolnica - težak start za prvih 18 godina

„Uvijek sam mislim da sam mogel više, a sad ne znam. Mogel više bit s njim, išao sam radit na more, kopat, za vodovod nas četiri dečki isto RVI, kopali samo tamo dva mjeseca da bi odradio kredit, da bi njemu mogao više priuštiti, imam PTSP 40 posto, nekad su živci u igri tablete i tak“, rekao je Zdravko.

S gospodinom Markušom razgovarali smo u siječnju.  Dva mjeseca kasnije na istom smo mjestu.  Pučka pravobraniteljica je na njegov prigovor pokrenula postupak kako bi ispitala okolnosti i postupanje u turopoljskom  zavodu.

 „Svi šute o tome pa imaju male plaće, pa slaba plaća nije razlog da se prijeti da se vrši nasilje“, rekao je Zdravko.

Početkom veljače preminula je njegova bivša supruga, Domagojeva majka. S njom se oprostio u pratnji pravosudne policije.

„Držali su ga pod ruke, kao da je moj sin kriminalac, ljudi su se pitali šta je to Domagoj teško napraviti da ga se mora voditi“, prisjeća se Zdravko.

Markuš se kani boriti za svog sina. Razmišlja o tome kada Domagoj izađe iz ustanova.

„Bit će teško. Ja ću gledati da mu bude što lakše, a sada borim se za njega“, rekao je Zdravko.

Jedan obiteljski dom, tri popravna, jedna zatvorska bolnica - težak start za prvih 18 godina.