Sanacija potresom oštećenog grada prilika je za novo razvojno promišljanje Zagreba piše u novom Otvorenom Uvodniku RTL.hr-a Goran Beus Richembergh, publicist i bivši saborski zastupnik. Njegov je status na Facebooku o Petru Peri Pirkeru, bivšem gradonačelniku Zagreba, ovoga tjedna privukao mnogo pažnje, iako je napisan prije dvije godine, nakon što je Beus Richembergh o njemu i drugim zagrebačkim gradonačelnicima njemačkog porijekla pisao u Godišnjaku Njemačke zajednice. Ovaj bivši dugogodišnji saborski zastupnik o tome će uskoro izdati i knjigu, a za RTL.hr ističe nekolicinu njih koji su ponajviše napravili za Zagreb. U situaciji u kojoj su građani Zagreba preranim odlaskom dosadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića na onaj svijet, vrijedi se prisjetiti onih koji su prije obavljali tu dužnost i u svjetlu postignuća svih njih razmišljati o tome koga bi trebalo izabrati da dalje vodi glavni grad.

Potres koji je Zagrebu nanio ogromne štete u ožujku 2020. godine (a mnoge od njih je povećao i onaj koji je pogodio Baniju 29. prosinca 2020.) nije prva velika katastrofa koja se dogodila u novijoj povijesti grada. Potres koji je Zagreb pogodio u studenom 1880. kao i poplava koja ga je zadesila u listopadu 1964. godine prouzročili su također ogromne materijalne štete, a uz njih su odnijeli i ljudske živote.

Kako su tadašnje gradske uprave sanirale štete i jesu li te prirodne nepogode zaustavile razvoj grada ili su ga zapravo ubrzale? Zašto sadašnja gradska uprava ni godinu dana nakon razornoga potresa još uvijek ne zna u kom pravcu i kojom dinamikom će se odvijati sanacija grada?

Iznenadna smrt najdugovječnijeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i to tek nešto više od dva mjeseca prije lokalnih izbora na kojima će građani odlučiti kome će povjeriti vođenje grada u naredne četiri godine, još više potenciraju ta pitanja. Prvi se put u javnosti uspoređuju učinci mandata dosadašnjeg gradonačelnika s onim prijašnjima i postavlja pitanje je li se u dva desetljeća i s iznimno velikim financijskim sredstvima kojima je on raspolagao moglo više. 

Zapanjeni car

Povijest modernog Zagreba pratimo od 1850. godine, kada su posebnim patentom cara Franje Josipa sjedinjene dotad zasebne općine Gradeca i Kaptola, zajedno s Novom Vesi i naseljem uz Vlašku ulicu u jedinstvenu gradsku općinu. Sredinom XIX. st. Zagreb je bio tek provincijska varoš u kojoj je živjelo oko 16 tisuća stanovnika, s otvorenom kanalizacijom (posred grada je protjecao potok Medveščak u koji su se slijevale fekalije i bacao otpad), blatnjavim ulicama i mnoštvom drvenih kuća u podgrađu. Bitno viši standard postojao je tek na Gradecu i unutar kaptolskih zidina. Kroničari bilježe da je novoustoličeni mladi car Franjo Josip za vrijeme svoga prvoga posjeta gradu 1852. godine bio zapanjen lošim stanjem u kojemu je zatekao Zagreb.

Od tada do danas, na čelu Zagreba izmijenilo se 56 gradonačelnika (nekad kao načelnici, povjerenici, predsjednici Gradske skupštine, vršitelji dužnosti; ovisno o razdobljima). Tko se od njih posebno istaknuo i kakvu su ostavštinu baštinili narednim generacijama?  Više je autora do sada, obrađujući gradsku povijest, analiziralo mandate zagrebačkih gradonačelnika. Nisu svi bili na visini svoga zadatka ili povijesnih izazova ali evo i za ovu priliku želim istaknuti neke od njih koji su ostavili važan pečat u razvoju grada. 

Prvi zagrebački gradonačelnik Janko Kamauf Podgorski tu je dužnost obavljao od 1851. do 1857. godine. Zaslužan je što je odmah prionuo katastarskoj izmjeri, integraciji gradskih varoši, popločanju glavnih ulica i Harmice (glavnog gradskog trga), sakupljanju smeća te izgradnji vojne bolnice u Vlaškoj ulici, u nastojanju da grad dobije obrise modernoga naselja.

Potres kao prilika

Sljedeći od formata bio je Josip Hoffmann koji je na čelu grada bio od 1881. do 1885. godine, dakle, neposredno nakon razornoga potresa u kojemu je uništeno ili oštećeno oko 1700 javnih i privatnih kuća i zgrada. Iz grada je tada pobjeglo nekoliko tisuća ljudi.

Bio je vrlo obrazovan intelektualac koji je shvatio da treba iskoristiti taj povijesni trenutak ne samo obnovom nego i novom i kvalitetnom izgradnjom. Njegova krucijalna zasluga bio je trajni angažman velikoga njemačkoga graditelja Hermana Bolléa koji je u Zagrebu i okolici projektirao i sagradio veliki broj važnih i reprezentativnih zgrada, od obnovljene crkve sv. Marka, katedrale, Obrtne škole (Današnji Muzej za umjetnost i obrt) i velebnih mirogojskih Arkada. U to doba Hoffmann je započeo izgradnju moderne kanalizacije i uveo prve telefonske linije, a sagrađene su i palača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Strossmajerova galerija. 

I Milan Amruš, koji je bio gradonačelnik u dva navrata (1890. – 1892. i 1904. – 1910.) spada među velikane. Kao liječnik po profesiji nastojao je unaprijediti zdravstvene i higijenske prilike u gradu izgradnjom kanalizacije, ali i gradskoga sanatorija Brestovac na Sljemenu gdje su smještani oboljeli od tuberkuloze. U njegovo su vrijeme građene reprezentativne palače u Donjemu gradu, zgrada Glavnog kolodvora, uveden je konjski tramvaj, a 1892. doveo je u Zagreb i Nikolu Teslu da članove Gradskog zastupstva uvjeri u prednosti i potrebu korištenja električne energije.

To mu je uspjelo tek drugom mandatu 1907. godine kad je sagrađena električna centrala i osvijetljen grad. Između dva Amruševa mandata (punih 12 godina) na čelnoj stolici Zagreba sjedio je Adolf Mošinsky koji je odlično surađivao s banom Khuenom Hedervaryjem.

Njih su dvojica ostvarili vrlo reprezentativne uspjehe u Zagrebu pa su u to vrijeme sagrađene zgrada HNK, Školski forum (današnji Muzej Mimara), potpuno oblikovane vizure Donjega grada i izgrađena tzv. Lenuccijeva potkova. Mošinsky je jako brinuo da se nastavi s izgradnjom kanalizacije i vodovoda, a u njegovo je vrijeme prekriven potok Medveščak koji je do tada bio leglo zaraze. Pamti se da je tada u Zagrebu počeo s radom i prvi taksi. U to vrijeme, na razmeđu stoljeća, u Zagrebu je živjelo oko 60 tisuća stanovnika.

Odstupio zbog optužbi za namještanje natječaja

Sljedeći važniji gradonačelnik bio je Stjepan Srkulj koji je na gradonačelničkoj stolici sjedio od 1917. do 1920. i od 1928. do 1932. godine. Povjesničar po struci ostavio je veliki broj historiografskih radova. U prvom mandatu je djelovao kao ratni gradonačelnik, u čijoj je sjeni stasao vrlo sposobni Vjekoslav Heinzel kao glavni gradski urbanist i logističar. U to vrijeme Zagreb je pogodilo veliko postratno siromaštvo, slio se u njega veliki broj prosjaka i vladala je španjolska groznica.

U svom drugom mandatu potpuno je promijenio izgled Trga bana Jelačića jer je srušena zgrada Zakladne bolnice na početku Ilice, a na sjevernom obodu trga je došlo do izgradnje nekoliko reprezentativnih zgrada. Heinzel je na dužnosti gradonačelnika bio od 1920. do 1928. godine (uz manji prekid 1921. kad je kralj raspustio Gradsko zastupstvo) i bit će upamćen kao jedan od najsposobnijih i najagilnijih na toj dužnosti.

Po struci je bio arhitekt i urbanist, puno je putovao Europom i Amerikom pa je vidio kako se razvijaju drugi veliki gradovi i najzaslužniji je za užurbani industrijski razvoj Zagreba koji je praktički postao industrijsko središte Kraljevine SHS. U njegovo su vrijeme urbanizirana područja južno od Vlaške ulice i istočno od Draškovićeve, gdje su sagrađeni brojni novi gradski blokovi, a uz Zvonimirovu ulicu i mnoštvo vila gradske elite. Industriju je pozicionirao na istočni i zapadni obod grada (dobrim dijelom uz današnju Heinzelovu ulicu), a zbog optužbi za namještanje natječaja za izgradnju gradske klaonice (čuveni blok "Zagrepčanke" na Heinzelovoj, na kojoj je umalo stradao i Bandić) morao je odstupiti s dužnosti. U Heinzelovo vrijeme Zagreb je, zbog velikoga priljeva radne snage iz okolice, narastao na oko 170 tisuća stanovnika (računa se da je 1941. godine imao oko 250 tisuća).

Naglo širenje grada

Nakon Drugoga svjetskoga rata nastupilo je razdoblje socijalizma, planske privrede i industrijalizacije pa se Zagreb naglo širio sa sve većim potrebama svoga narastajućeg stanovništva. U takvim posljeratnim prilikama 1952. godine na čelo grada (tada kao predsjednik gradske skupštine, što je bio ekvivalent gradonačelničkoj dužnosti) dolazi vrlo moćan i politički visokopozicionirani Većeslav Holjevac. Prijeratni komunist, jedan od organizatora antifašističkog ustanka u Karlovcu i na Kordunu, ratni politički komesar i poratni general Jugoslavenske armije (neko vrijeme i zapovjednik Vojne zone Istre i Slovenskog primorja), a od 1951. godine i narodni heroj Jugoslavije. Bio je vizionar i u fokus je stavio razvoj gospodarstva i urbanizaciju desne obale Save. Na tradiciji Zagrebačkog zbora osnovao je Velesajam, koji je vrlo brzo postao glavna sajamska priredba u Jugoslaviji, a zagrebačka poduzeća su rasla i gradila nove kapacitete.

S dužnosti gradonačelnika je 1962. godine otišao u Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske (tadašnju republičku vladu), a naslijedio ga je vrlo sposobni ali i samozatajni Petar (Pero) Pirker koji je u mandatu do 1967. godine realizirao sve započete Holjevčeve projekte (primjerice žičaru na Sljemenu) i fascinantno mnogo više od toga. Leđa mu je štitio ne samo Holjevac nego i Titov ljubimac Miko Tripalo koji je od 1962. godine postao sekretar Gradskog komiteta SKH Grada Zagreba. Donesen je novi Urbanistički plan grada po kojemu je Zagreb isprojektiran za 950 tisuća stanovnika (tada ih je bilo oko 450 tisuća) i započeta je masovna stanogradnja. No, dogodilo se veliko zlo.

U listopadu 1964. grad je pogodila katastrofalna poplava koja je uništila na tisuće kuća i proizvodnih pogona, a 40 tisuća građana je ostalo bez krova nad glavom. Na sanaciji šteta od poplave uključile su se i federalne institucije, velika solidarna pomoć iz zemlje i inozemstva, a mobilizirane su sve snage, od Jugoslavenske narodne armije, omladinskih radnih brigada, građana i svih gradskih poduzeća.

Glavni koordinator bio je mladi Pirker kojemu je tada bilo tek 37 godina. Ne samo da je sanirana šteta (grad je očišćen, sagrađeno je 30 km novih savskih nasipa i oko 100 km cjevovoda gradske kanalizacije) nego je do konca mandata sagrađeno 26 tisuća stanova u Botincu i Retkovcu za postradale u poplavi, te novi kvartovi u Trnskom, Sigetu, Zapruđu, Sopotu i Knežiji u kojima je sagrađena sva potrebna infrastruktura kao i velike zelene površine.

Uz to i novi pogoni Gradske plinare s udvostručenim kapacitetom proizvodnje, vodocrpilište u Maloj Mlaki, "Plivin" pogon za proizvodnju geomicina, Tvornica transformatora u Jankomiru, Tvornica ulja na Žitnjaku, Tvornica "Janko Gredelj", Mesna industrija "Sljeme" s tvornicama gotovih jela i stočne hrane, „Kraševa“ nova tvornica keksa na Ravnicama, farma svinja za 100 tisuća komada godišnje proizvodnje te "Agrokokina" velika farma za proizvodnju jaja. Uz to 30-ak novih škola i 6 vrtića, sportski centar Svetice, novu cestu prema Vleikoj Gorici, terminal u zračnoj luci s produženom pistom itd. 

Velebni sprovod i pad u zaborav

Pirker je stradao u sječi prvaka Hrvatskog proljeća 1971. godine kad je dao ostavku na dužnost sekretara Izvršnog komiteta CKSKH (na koju je izabran 1969.). Bio je jedan od pokretača i prvi predsjednik Hrvatske lige za borbu protiv raka, zaslužan i za izgradnju Klinike za tumore u Ilici. Umro je godinu dana kasnije i bio je ispraćen velebnim sprovodom, no kako je bio proskribiran – pao je vremenom u zaborav. U rehabilitaciji "proljećara" nakon 1990. godine nitko se nije potrudio da i njega afirmira. Tako da taj čovjek koji spada u red najzaslužnijih gradonačelnika svih vremena u samom Zagrebu ni u njegovom rodnom Varaždinu nema ni svoju ulicu ni spomen obilježje (jedna ulica u Sesvetskom Kraljevcu i Slavonskom Brodu nose njegovo ime).

Univerzijada

Pred kraj ere socijalizma među zagrebačkim gradonačelnicima istaknuo se Mato Mikić. On je na čelu grada bio od 1982. do 1983. i od 1986. do 1990. U tandemu s tadašnjim predsjednikom Izvršnog vijeća grada Zlatanom Markotićem, koji je bio vrstan operativac i organizator, Mikić je odradio veliki posao na redizajniranju Zagreba u susret Univerzijadi 1987. godine.

Centar grada je praktički potpuno preobražen rekonstrukcijom Trga Republike (danas Trg bana Jelačića), izbacivanjem cestovnog prometa i formulacijom pješačke zone od Tkalčićeve ulice do Cvjetnog trga te obnovom stotina fasada. Sagrađeni su ili potpuno rekonstruirani brojni sportski objekti (dvorana Cibona, Šalata, Svetice, Mladost, stadioni u Velikoj Gorici i Zaprešiću) i kultivirana velika sportsko-rekreacijska zona uz jezero Jarun. Otvoreni su Muzej Mimara i galerija Klovićevi dvori, redizajnirani brojni gradski hoteli, otvorena nova gradska kavana, a u pješačkoj zoni su se počeli otvarati novi ugostiteljski lokali i trgovine. Bio je to posljednji veći redizajn prostora u gradskoj zoni sve do naših dana.

Ostavština dosadašnjega gradonačelnika Milana Bandića, koji je gradom upravljao više od dva desetljeća zasigurno će dugo biti tema oko koje će se sporiti mnogi. S jedne će strane biti oni koji su s njim surađivali i koji su od te suradnje imali koristi, a s druge oni koji su ga već dugo teretili da je Zagreb pretvorio u leglo korupcije i nepotizma. Iza njega ostaju neki važni projekti poput gradskog prečistača otpadnih voda, remetinečkog rotora, Arene, rekonstruirane i proširene Radničke ceste, spoja Branimirove, Muzeja suvremene umjetnosti, fontana, uređene zone jezera Bundek, stambenog naselja Sopnica-Jelkovec i bloka Podbrežje.

Jednako tako i mnogo šoping centara, prenamijenjenih zemljišta javnih površina za potrebe stanogradnje privatnih investitora, mastodontska gradska uprava i velebni Holding sa slabim i skupim uslugama, devastirani dijelovi podsljemenske zone, suspektna i nevjerojatno preplaćena nova sljemenska žičara, ruglo od Dinamova stadiona, ruševine Gredelja, Paromlina, bivše Zagrebačke banke u Paromlinskoj, devastiran Velesajam (koji je trebao postati Manhattan na Savi ali je i to propalo), neriješen sustav zbrinjavanja otpada, prometna zagušenja, potresom postradale zgrade u centru grada, posrnule i oronule kulturne ustanove, interesni klanovi, građevinski karteli i još niz velikih i vapijućih problema.

Vizija grada

Je li u dva desetljeća i s toliko novca koji je imao na raspolaganju gradonačelnik Milan Bandić mogao i morao učiniti mnogo više? Ja mislim da jest, no moje mišljenje je tu drugorazredno.

Danas kad se nalazimo pred novim ciklusom lokalnih izbora to bi pitanje najprije sebi morali postaviti oni koji bi u svibnju 2021. godine željeli zasjesti u gradonačelničku stolicu. U svjetlu posljedica potresa iz 2020. godine imaju priliku reći ne samo kako misle sanirati devastiran i oštećen grad nego i kako ga vide za 10 ili 15 godina. Što će biti njegove akceleracijske snage i kako ih misle aktivirati? Vide li ga kao jednu od 27 metropola Europske unije i što sve nedostaje da bi to Zagreb bio i sadržajno, a ne samo formalno? Zagrebu bez ikakve sumnje treba vizionar, staložen, koncentriran i uporan gradonačelnik širokih, svjetskih obzora i s marljivim i nekorumpiranim suradnicima. Takav se traži. Odgovoran kao Hoffman, otvoren tehnologiji novoga doba kao Amruš, kooperativan s vladom kao Mošinsky, poduzetan kao Heinzel, vizionar kao Holjevac, marljiv i pošten kao Pirker i svijetu okrenut kao Mikić. 

Jer građani Zagreba, a bogme i drugi iz čitave Hrvatske čiji je Zagreb glavni grad, svakako zaslužuju bolje od onoga što danas imaju.