Da nismo bili spremni za potres to je jasno, ali da ni godinu dana nakon potresa još nećemo biti spremni za obnovu to nismo mogli ni slutiti. Evo do dana današnjeg iz Ministarstva graditeljstva u Fond za obnovu nije proslijeđen niti jedan jedini zahtjev za obnovu.

Stanje najbolje opisuje upravo zgrada na križanju Đorđičeve i Petrinjske gdje su jutros zapaljene svijeće, dakle ruševina u najužem centru grada nekoliko je puta prijavljena građevinskoj inspekciji i nikom ništa, sad već izgleda kao da će takva stajati još 100 godina.

To je samo jedna od apsurdnih situacija a svatko tko je stradao u potresu zna bar još jednu. 

Kao film katastrofe 

Izgledalo je kao u filmu katastrofe, ali bila je stvarnost. Zagrepčani su pobjegli na ulice i u nevjerici gledali grad koji se urušava i nestaje.

Potresne snimke i fotografije obišle su svijet. 

Jedna fotografija je postala je simbol podrške Zagrebu. Snimljena je minutu-dvije nakon potresa s balkona u centru grada zgrade u kojoj se sada nalazi moja snimateljska ekipa , a njezin autor je Nikola Grmoja.

Godinu dana kasnije Ilica ponovno živi, kroz nju tramvaji jure, a ljude žure.
Ali nakon toga jutra ništa više nije isto pa ni lice Ilice jer zgrade još nisu obnovljene. Glavna zagrebačka ulica izgleda tužno i ranjeno. Bicikli voze, obnova stoji. 

"Ja ne vidim nadu u skoru budućnost popravka našeg grada", kaže Mirjana Dejanović iz Zagreba. 

Kao da živimo u apsurdistanu. Stanari ove zgrade godinu dana nakon potresa ne znaju jeli njihova zgrada zelena ili crvena, mogu li ne mogu u njoj živjeti, imaju li ili nemaju pravo na obnovu. Jedino što znaju je da im prijeti ovaj zid susjedne zgrade.

"Naša zgrada se inicijalno nalazi u i situaciji da smo dobili zelenu oznaku i ubrzo nakon toga crvenu. I pitanje je sada naše po kojem kriteriju i zakonu mi možemo pristupiti obnovi. Za sada još nemamo razriješeno tu situaciju jer dobivamo različita tumačenja", kaže predstavnik stanara Igor Sviben. 

Zgradu su prvi put obnovili prije sedam godina, sada dok čekaju objašnjenje crvene i zelene naljepnice koje imaju sami su sanirali krov i dimnjake.

"Nije naša zgrada jedina u takvoj situaciji koja ima različita tumačenja, ima još takvih zgrada koje imaju različite kombinacije naljepnica", kaže Sviben. 

Ni jednu naljepnicu nema kuća jer nema ni statičara

Ni crvenu ni zelenu ni žutu. Nikakvu naljepnicu nema kuća gospođe Jasne jer godinu dana pozivima unatoč statičari nisu došli. Zašto? Jer svaki put odu na krivu adresu.

"Ne, nitko nije bio, rekla sam kontaktirali su me dva puta po ljeti iz krive ulice. Drugi put kad su me kontaktirali onda sam rekla: Sad ste na Remetskoj, veli on: Da.  Ja velim: Je li vidite tamo neku kuću koja je uništena? Veli on: Ne. Ja kažam: Onda ste na krivoj ulici. ", kaže gospođa Jasna Herceg iz Zagreba i dodaje: "Dva puta su bili u Sesvetama tamo isto ima Remetska cesta."

Izgubila je nadu da će ih ikada ugledati na svom pragu.

Puno bi joj značilo da statičari dođu: "Puno samo da mi nešto kažu, i onaj osjećaj da je nekoga briga za ljude, a ne ovako to je užas", kaže gospođa Jasna. 

Puno heroja u danima užasa 

U danima užasa upoznali smo puno heroja za čiju pomoć nije trebalo ispuniti ni jedan formular i zahtjev. Vatrogasac Dario je na terenu bio 36 sati. Toga dana snimili smo ga na djelu.

"Gospođa je rekla: dečec moj ja sam prije tjedan dana skinula gips, imala sam gips do kuka. Ja sam rekel : bako ili tuda ili nikuda. Odradili smo to spašavanja i tu nas je, mene osobno, zadesio treći potres kad je počelo drmat. Ne bi ga niti osjetio da nisam vidio da ljestva šeće gore na prozoru", kaže vatrogasac JVP Zagreb Dario Devčić. 

Bio je i u Petrovoj bolnici. Tamo su među bosim i pothlađenim rodiljama bili tek rođeni Ivan i njegova majka Sandra.

"Jel to sad bio moj zadatak? Da rodim dijete i da ja, u prinicipu, odem. Da ja odem. Pucali su zidovi. Ja ne moram nikad više gledati film katastrofe. Ja sam ga doživjela", kaže Sandra Zlovolić iz Velike Gorice. 

Devet mjeseci kasnije doživjeli su i veliki potres u centru Petrinje. Mali ljudi su u potresnim vremenima odradili svoj posao, ali država i grad svoj do danas nisu.